Svi ste čuli za Erasmus, ali u našoj državi on ne postoji 2009. godine. Registrujem se na CEEPUS (Central European Exchange Program for University Studies). Osnivači su Austrija, Bugarska, Hrvatska, Mađarska, Poljska, Slovačka i Slovenija. Druge uključene zemlje su: Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Albanija, Češka, Rumunija i Moldavija. Prijavljujem se prvo 2010. godine za Krakov u Poljskoj i Bratislavu u Slovačkoj, za ljetnji semestar 2011. Odbijaju me. Studentske aktivnosti na Ekonomskom fakultetu u Podgorici se nastavljaju. Saznajem da se mogu prijaviti na dva mjesta u Amadeus i dva u Redene mreži CEEPUS-a. Prijavljujem se opet za Krakov i Katovice u Poljskoj, Ostravu u Češkoj i Beč u Austriji, za zimski semestar 2011. Ništa lakše od sastavljanja motivacionog pisma i prijave u obliku klikanja na sajtu. Sva četiri odgovora su n aravno negativna. Idemo dalje, šaljem prijave opet u Krakov i Katovice, Ostravu i Maribor u Sloveniji, za ljetnji semestar 2012. Stiže mi e-mail iz Češke da imaju samo četiri dostupna mjeseca od pet, pitaju odgovara li mi to. Naravno, samo ako mogu završiti sve ispite u tom periodu. Odgovaraju da može sigurno. Poslije potvrde, raspitujem se šta od predmeta mogu naći. Slijedi prepiska sa asistentima za međunarodnu saradnju iz Češke, šalju mi forme koje treba popuniti, ja tražim Pismo prihvatanja na češkom zbog vize, treba rezervisati smještaj i slične zavrzlame se javljaju, ali ništa nije problem. Trudim se da budem što ljubaznija, provjeravam da nisam šta pogriješila u gramatici. Oni su takođe izdašni u odgovorima. Sređeno je sve, samo još da stigne viza, pošto je češka ambasada tada bila u Beogradu. Kada je sve završeno, Podgoricu zadesi zimsko nevrijeme, smetovi snijega, letovi obustavljeni, tako da ja sa zakašnjenjem odlazim 15. februara 2012. kada se aerodrom otvorio, za Beč, a otud vozom za Prag pa za Ostravu. Tamo me dočekuje mentor, pravog zapadnjačkog izgleda, svijetla kosa, svijetle oči. On me pita kako sam se usudila sama da dođem na razmjenu. Ja tu pomislim jesam li ja normalna što sam došla. Stignem ja u studentski dom, dođe Grkinja, baš simpatična, ali treba da se premjesti kod ostalih Grkinja kad stignu. Dolazi Bugarka i do kraja mi je ona bila cimerka, ali nisam se sa njom najviše družila, nego sa Mongolkom i Tajvankom. Prvo i drugo jutro budim se sa kisjelinom u grlu, pošto je Ostrava jedan od najzagađenijih gradova u Evropi jer je dosta industrijski razvijena, ima nekoliko aktivnih fabrika. Onda sam poslije kupovine namirnica stekla utisak da so nije dovoljno slana, šećer nije dovoljno sladak, hljeb i sir nijesu dovoljno “domaći“, suhomesnato nije dovoljno ukusno, povrće i voće nije dovoljno sočno, kao kod nas. Jednom smo pokušali da spremimo svako svoje nacionalno jelo, pa sam našla i skuvala nešto što liči na raštan. Neko iz Azije je spremao providne špagete. Ja sam bila oduševljena zaostalim stilom grada, napuštenim fabrikama, željezničkom strukturom, tramvajima kroz cijeli grad, stambenim zgradama iz socijalističkog perioda, ali isto tako privlačnim centrom grada sa katedralama, muzejima i spomenicima, kao što imaju prave evropske prijestonice. Pri jednom obilasku grada sa Grkinjama, slomila sam se poklizavši se na ledu. Jedna od prvih žurki bila je Czech it party, pa smo slikali po licu zastave. Onda je bilo proslava rođendana u vidu sobnih žurki, ali isto tako nam nije trebao povod za provod u studentskom domu. Nakon toga bi odlazili u klubove u sklopu studentskog doma, kao što je Vrtule na koji sam imala pogled iz sobe, ili u grad, srijedom i petkom uglavnom u Desperado u ulicu Stodolni koja je najbolje mjesto za provod u Češkoj. Tamo sam pokupila neke češke pjesme koje i sad slušam. Jednom prilikom su mi ukrali telefon u klubu, tad još nisam imala smartfon nego obični sa ekranom na dodir. Nakon toga sam slikala profesionalnim foto-aparatom koji mi je pozajmio mentor. A ponedjeljkom i utorkom u T2. Predobro mi je bilo kad sam u tom klubu otkrila drum’n’bass muziku, kao da sam se prebacila u budućnost koja podsjeća na prošlost, jer su Česi zadržali dosta stil devedesetih u oblačenju, uglavnom nešto vanvremenski. Izdvojila bih Timewarp od Sub Focus-a. Otkrila sam Frisco, vrstu cidera sa ukusom brusnice, pravo žensko piće i Kofolu, gazirani sok. Isprobala sam razne ukuse piva, ipak je to Češka. Posjetila sam jednu pivaru i vidjela traku sa flašama kako se pune. Čak imaju pivo Černá Hora (Crna Gora), nazvano po istoimenom gradiću. Nikad više pijanaca nijesam vidjela. Oni iznose i flaše i čaše na ulicu i lome u zanosu pijanstva. To je njima ritual koji nema veze sa religijom. Da ne bude da sam samo obilazila zabavna mjesta, pomenuću posjetu Aušvicu i konstatovaću da je jako dobro što su ga pretvorili u muzej, jer je korisno vidjeti sve što je tamo izloženo, tj. nabacane predmete za ličnu upotrebu. To stvara snažan utisak o prošlosti, mnogo jači od samog čitanja lekcije iz istorije. Obišli smo i Krakov, za koji se prijavljivah nekoliko puta i stvarno je prelijep. Išli smo do Ajfelove kule, Keopsove piramide, Big Ben-a, Visećih vrtova Vavilona, Akropolja itd. ali u Miniuniju, muzeju minijatura u Ostravi. Da se vratim na žurke, naravno da sam morala učestvovati na karaokama. Kad smo išli na ringišpil, malo me je bilo blam što sam jedina vrištala na kamikazi. Voljela sam svaku vožnju tramom. Jednom me je uhvatio kontrolor bez karte i pita me: “Where are you from?”, a kad sam mu odgovorila: “Montenegro”, pobjegao je. Sigurno se nije mogao načuditi i nije znao dalje engleski. Neki stariji vozači tih tramova su imali frizuru iz osamdesetih – gore kratko ošišani, dolje duga kosa. Isto tako, Česi masovno nose šuškave jakne sa geometrijskim printom i drugim šarenim dezenima. Što se tiče stranaca, jedan Španac je mislio kako sam ja jako inteligentna jer znam njihov jezik iz serija, dok nije upoznao nekog istog takvog Makedonca. Azijati su se izdvajali, jer imaju istančan minimalistički stil oblačenja, najnovije gedžete, vaspitanje, skromnost, neiskvarenost i neupadljivost. Poljaci nastupaju sa svojom vodkom. Upoznala sam jednog Beograđanina koji radi u Ostravi a imao je ponudu da radi u Pljevljima. Rekla sam mu da mu ne pada na pamet. Promijenila sam mišljenje o Turcima, to nijesu samo ljudi koji šalju čudne poruke na fejsbuku, nego su baš druželjubivi, a nenapadni i elokventni. Jedan mi je pokazao kako spremaju kafu i od tad je kuvam na njihov način. Stavim kafu odmah u lednu vodu pa čekam da provri. Sa nekim Slovencima sam pričala na srpskom, a neki nijesu znali. Išli smo u Prag i druge češke gradove, u zamak gdje sam sijedala u kočije, na šišu, paintball, roštilj, u Hyundai fabriku automobila, zoološki vrt. Na kraju sam vidjela u jednoj turističkoj agenciji da imaju kupački autobus za Crnu Goru, pa sam htjela tako da se vratim, ali mi taj plan nije uspio, nego sam vozovima. Nije bilo loše.
Nataša Gojković