Pošto sam jednom bila na razmjeni studenata, sad mogu da se prijavim kao frimuver. To znači ne preko kvote koju fakultet dobija, nego ako ostane slobodnih mjesta. Ovaj put ozbiljnije shvatam izbor predmeta, jer sam pri kraju studija. Prijavljujem se za Žilinu u Slovačkoj, Beč u Austriji i Liberec u Češkoj. Negdje sam se ulogovala na CEEPUS nalog pred našim koordinatorkama, pa mijenjam šifru. Najviše mi odgovara Žilina. Pošaljem e-mail jednom profesoru sa njihovog univerziteta u vezi predmeta i koordinatorki CEEPUS-a za Slovačku. Malo je komplikovanije nego regularna prijava, ali baš sam bila uporna. U pregovorima sa njom kažem joj da mi znači da dobijem tu stipendiju, dostavim joj prihvatno pismo za frimuvera od ovog profesora iz Žiline i kažem nadam se najboljem. Ona mi odgovara voljela bi da zna koliko mi je mjeseci potrebno. Ja kažem četiri i to je to. Ovaj put idem samo vozovima. Stižem 3. oktobra 2013. godine, dočekuje me mentor i ne znamo gdje treba da idemo jer ja nijesam stigla da rezervišem smještaj, a oni imaju dva studentska doma. Pođemo u manji, Hliny i tamo me smjeste. Kad sam ušla u sobu uključila sam radio i išla je pjesma No problem od Chase & Status. Već sam se pozitivno čudno osjećala zbog toga i bila sam uzbuđena koji kulturni šok me čeka. Pošla sam u Tesco i imali su na akciji Schogetten čokolade po 0.41€, Kofolu i piva raznih ukusa, kao u Češkoj. Sjutradan me prebace u drugu sobu, kod Rumunke, Dijane. Ja moram poći do fakulteta, a ona odmah ‘oće sa mnom da mi pokaže i da zajedno prošetamo. Shvatila sam da je baš druželjubiva. Uveče smo se već našli u Enjoy klubu sa ostalima. Otada smo svakog petka i ponekad subotom išli tamo i skupljali papirne narukvice koje su nam stavljali na ulazu. Jednom su mi tu ukrali kožnu jaknu. Onda smo počeli da idemo u Velky Diel, drugi studentski dom gdje je bilo mnogo više stranih studenata i imaju veliku kuhinju u kojoj smo se okupljali. Stalno sam istraživala njihove supermarkete i nađem sok od ruma na razblaživanje. Presrećna sam kad naiđem na nešto što nema u Crnoj Gori, a sviđa mi se, pa sam tako kupila polu-duboke šarene patike na vezanje i lijepljenje. Kupovala sam i kod Kineza. Čudno, pođem u EU da kupujem kod Kineza. Osim šoping centara koji su moderni, po centru su baš drugorazredni butici i radnje. Jednog dana odlučimo da prošetamo, obiđemo jednu tvrđavu i produžimo vozom u obližnji grad, ali ga promašimo pa odemo u drugi, koji bijaše baš zaostao, sa prodavnicama kao u nekom pljevaljskom selu. Dijana i ja počinjemo da se družimo sa Poljacima Monikom i Radekom i otada smo nas četvoro kao porodica. Kad smo išli na neki izlet, u autobusu sam se baš iznenadila kad sam prepoznala Slovakinju koja je bila na razmjeni u Podgorici. To je jedini strani student kojeg sam upoznala u Crnoj Gori, a upoznale smo se na izletu u Kolašinu. Ona je bila jedan od mentora studentima u Slovačkoj. Sa njom smo imali po planu da učimo grupu seniora engleski, pa mi je jedna ljubazna gospođa poklonila plišanu ovcu. Sjećam se, 10. novembra pođem do Tesca, a oni već okitili jelku. Tako smo stalno išli u Velky Diel, a oni kod nas rijetko, pošto su nam nadzornice bile baš stroge. Ne znaju engleski, pa sam ja po potrebi pregovarala sa njima. Imali smo kratko časove slovačkog. Meni je bilo interesantno, ali ne onima koji nijesu iz slovenske grupe naroda. Upravo su mi te jezičke sličnosti bile zanimljive, pa sam pričala srpski, uz nekoliko riječi na slovačkom i nekoliko na poljskom, sa Slovacima i Poljacima. Razumjeli smo se dobro. Bila sam u Varšavi i prelijepa je, iako je uništena u ratu. Tamo sam naišla na Kino Kulturu. Morala sam da idem u Ostravu u Češkoj, gdje sam prije toga isto bila na razmjeni, a udaljena je samo oko 100 kilometara, samo na dan, da bih uzela potvrdu o nekažnjavanju. Tamo sam se srela sa starim mentorima i jednim Grkom koji je još bio u Ostravi. U Žilini smo ponekad pili Ostravar pivo. Nešto novo što sam vidjela u Slovačkoj je hokej na ledu. Jako interesantno pošto se igrači zamalo pobiju onim štapovima. Osim toga, posjetili smo božićni bazar sa drvenim kućicama, kuvanim vinom i punčom, gdje smo klizali na ledu. Takođe smo obišli fabriku Kia automobila. Mentori su nam organizovali časove plesa u Velkom Dielu, kao pripremu za flešmob koreografiju koju smo održali u jednom šoping centru. Onda sam morala da idem u drugi grad da tražim prevodioca sa srpskog na slovački, isto potvrde o nekažnjavanju iz Crne Gore. Sve to sam bila u obavezi policiji da dostavim. Jedna od najzabavnijih žurki bila je kad smo u Velkom Dielu imali performans uz Harlem Shake, a druga kad smo isto tamo igrali uz rumunsku folk muziku, što nam je Dijana puštala. Sa druge strane, ja sam im puštala neke staromodne pjesme, tipa Malo viski, malo Coca cola. U baru Stara menza smo igrali stoni fudbal, a u Boonker-u smo bili gosti slovačkih žurki sa njihovom rok muzikom. Oni imaju puno neakreditovanih rok bendova i najviše to slušaju. Za katolički Božić smo bili pozvani kod seniora na večeru i dobili poklone. Nakon toga, odlučim da posjetim sama Moniku i Radeka u Poljskoj, jer su se oni bili vratili tamo za praznike. Vozovima treba puno vremena a i nisu tako jeftini. Kad sam se vraćala, morala sam provesti noć na jednoj zaostaloj željezničkoj stanici u Poljskoj, gdje nije bilo nikoga, sa pticama u potkrovlju, pa sam pošla da obilazim taj gradić u gluvo doba i ni na koga nisam naišla osim što se održavala neka žurka u centru. Ne znam je li me više bilo strah od tišine i praznine ili da sretnem nekog tu noć. Za Novu 2014. godinu nije nas puno ostalo u Slovačkoj, jer se većina bila vratila kućama, ali mi što smo ostali smo pošli na jedan od trgova. Jeli smo kobasice na bazaru i slikali vatromete, a poslije produžili u Ulala klub. 7. januara sam se potrudila da proslavim Božić, koji je jedino meni bio tada, pa sam spremila sarmu, Mimoza salatu i kačamak, a došli su i neki ljudi iz drugog doma. Naredni dan su se vratili Monika i Radek i od tada se intenzivnije družimo, nemamo još puno vremena. Proslavljamo i moju Novu godinu, 13. januara kod nas u domu. Početkom februara dolaze Holanđani za drugi semestar, a mi ih dočekujemo. Sa njima obilazimo kazina, ali ne da bi kockali nego samo da sjedimo. Dijana, druga dva Rumuna i ja se vraćamo sredinom februara zajedno do Bratislave. Tamo se uključujemo u free-tour i obilazimo grad. Žilina mi je ljepša. Onda isti dan se vraćam kući. U vozu u Mađarskoj sam zaspala sama u kupeu, naslonivši glavu na torbu. Budim se, a iznad mene ciganka zavukla ruku u torbu. Ja počeh da je ispitujem šta radi i zvah policajce koji su bili u vozu. Oni je pretresli, nema ništa, a meni nema telefona. Nijesu mogli ništa da urade. Srećom nije bio neki kvalitet. Stižem u Beograd, uključim laptop i promijenim šifre od naloga. Kući prolazi vrijeme, ja radim diplomski i razmišljam kako da se prijavim za treću razmjenu u Katovicama u Poljskoj, da bih napravila jedan lijep trougao, ali ipak ništa od toga.
Nataša Gojković