Uopšteno govoreći, važno je da oni na koje se određena praktična politika odnosi imaju pravo da budu pitani o svemu što ih se tiče. Mladi ljudi treba da imaju pravo, sredstva, podršku, mogućnosti i prostor da kao partneri učestvuju u omladinskoj politici: savjetima ili zajedničkim donošenjem odluka u svom osmišljavanju, kao i doprinosu pružanju usluga, sistematsko praćenje i procjenu efekata praktične politike, umesto da se samo koriste uslugama.
Ukoliko su mladi ljudi uključeni, oni se osjećaju kao vlasnici odluka koje se donose, a usluge koje se kreiraju mogu bolje da odgovaraju njihovim ciljevima ili pravima. Šanse za uspjeh takve praktične politike su stoga još veće.
Međutim, važno je istaći da ne učestvuju svi mladi na isti način. U cilju formulisanja da omladinske politike budu što inkluzivnije, javno nadležni organi moraju razviti mehanizme koji su prilagođeni i raznovrsni i laki za korišćenje i učešće kroz, na primjer, dijalog sa savjetima mladih i omladinskim organizacijama, konsultacije sa mladima i raznim relevantnim subjektima, digitalno učešće itd.
Navešćemo primjer sistema zajedničkog upravljanja omladinskim sektorom Savjeta Evrope, gdje predstavnici vlada i omladinskih organizacija zajednički donose odluke u vezi sa programom rada Savjeta Evrope za mlade, kao i strukturisani dijalog sa mladim ljudima u EU, gde se stavovi mladih ljudi konvergiraju, o kojima se raspravlja i o kojima se vodi računa pri izradi praktičnih politika na nacionalnom i nivou EU.
Pitanje odnosa (moći) između javnih vlasti i civilnog društva, posebno omladinskih organizacija, a samih mladih je važno pitanje. Na primjer, Vlada može djelovati kao partner civilnom društvu i dijeliti vlast, može da kontroliše šta rade omladinske organizacije, ili može da ostane po strani i da nimalo im ne pomaže u radu.